Slika igrača "SLOGE" Tolisa iz 1966 godine.

PRVI POČECI NOGOMETA I ODBOJKE

     Prvu loptu od kože u Tolisu je donio neki advokat iz Brčkog i poklonio je Đuri Damjanović-Knežićevom, jer je bio dobar prijatelj njegovog oca. To je bilo 1935.godine i tada se uveliko počeo igrat nogomet na prostoru ispred crkve (meraji) i to najviše u vrijeme lijepog raspusta (ferija).

     Igra loptom, nogomet, vremenom se nastavlja po dvorištima, poljanama i baščama između redova šljiva i to u početku grupa učenika protiv grupe, a onda zaselak protiv zaselka.

     Poslije 1945 god. nogomet postaje i u Tolisi najmasovniji šport i prvi put na teren izlazi ekipa Tolise sa ekipom Donje Mahale na “Šibovačama” 1947.godine i ta godina se uzima kao godina SD “Sloga” Tolisa.

      U prvim utakmicama “Sloge” Tolisa igrali su slijedeći igrači: Nedić Iva-Pavića, Vukić Martin-Šarkića, Vukić Pavo-Šarkića, Vincetić Ilija-Arko, Petrović Marijan-Šef, Marošević Lukica-Snašića, Nedić Joso-Krištin, Oršolić Ilja-Tubonjića, Nedić Đura-Peje Mrkonjića, Nedić Joca-Gruića, Dominković Ivo-Martina Čičina, Benković Marko-Tandžar iz Ugljare, Kobaš Ivo-Kurir, Marošević Đurica-Buzin.

     Prvu nogometnu loptu “Slogi” je donio Petrović Marijan Nedić-Šef  koju je poklonio NK “Hajduk” iz Orašja. U početku klub nije imao svoje igralište pa se igralo na livadama, većim dvorištima i zvanični nastupi održavali su se u njivi “Jagnjid” Kokorovića vlasništvo Mije Kokorovića, a kasnije ”Krčevina” Marošević Ive-Kitlana, “Okruglac” Andrića i ponajviše u bari “Buvića” današnja kuća Mike Martina Šarkića.

       Pošto su navedene parcele bile privatno vlasništvo često puta stvarali su se i određeni problemi oko održavanja utakmica, pa je Mjesni odbor u Tolisi zajedno sa nadležnim organima u općini 1949.godine osigurao prostor za igralište oduzimanjem zemlje od Miličić Ive-Bećarov. Dobiveni prostor igrači i ljubitelji nogometa uređuju i stvaraju veoma dobre uvjete za razvoj nogometa i odbojke. Pored terena trebalo je i osigurati i odgovarajuću športsku opremu. Tako su toliški igrači kosili pšenicu u Crncu, koje je bilo vlasništvo tadašnje ”Zadruge” Tolisa  i za dobivene novce u Beograd su otišli i kupili prve dresove. U tom periodu se organizuje i rukovodstvo društva, gdje je za predsjednika izabran Marošević Lukica-Snašića, a za blagajnike Tunjo Nedić i Marijana Nedić Ambrožića, u čijoj se kući držala i tadašnja oprema društva. Prve mreže na golove uradio je Kopić Tunjica-Tašanov sa još nekoliko mještana sela.

      Usporedo sa nogometnim terenom postavljaju se i prve odbojkaške mreže, za to su nazaslužniji Nedić Joso-Krištin, Nedić Đura-Peje Mrkonjića I Đurica Marošević-Buzin.    

     U periodu 50-tih godina organizacija društva za tjelesni odgoj “Partizan” i društvo “Sloga” se uključuje u tu akciju i 1950.godine registrira se kao športski aktiv ”Sloga” 2 sekcije ima i to: nogometnom i odbojkaškom, čije je sjedište bilo u Bosanskom Šamcu, (misli se na registraciju kluba).

          U daljem periodu razvoja nogometa uprava počinje tradirati na objezbjeđivanju pomladka društva, a najveći pobrornik toga je Nedić Mika-Šumin koji trenira ekipu mladića ljubitelja nogometa, među kojima su bili: Kopić Tado-Tašanov, Nedić Ilija-Mesar, Damjanović Mato-Dljagica, Nedić Martin-Reba, Nedić Pavo-Pavića i drugi, koji će narednih desetak godina biti nosioci nogometa u selu. Ta generacija će redati uspjehe i pobjeđivati do tada nepobjedive rivale za “Slogu”.

           Početkom 1959.godine nogometna sekcija se registrira u današnjem Međuopćinskom podsavezu Brčko i nastavlja organizirano svoje natjecanje u općinskoj ligi.

          U početku 60-tih godina održavaju se mnogi turniri na području naše općine, po selima i tadašnja generacija bilježi izvanredne uspjehe, pobjedivši zaredom na 7 jakih turnira od 8 organiziranih. Pošto društvo nije imalo adekvatne prostorije za opremu, istu su morali čuvati po privatnim kućama, te je u početku ista držana kod Nedić Jose-Joce Grujića, da bi jedan duži period svu brigu oko održavanja i čišćenja opreme na sebe preuzeo Nedić Ambra-Bajićkin zvani “Rus”.

           Tadašnji teren društva nije imao odgovarajući prilaz jer su bivši vlasnici Bećarovi zabranjivali pristup na igralište preko svojih dvorišta, pa se moralo na igralište moralo dolaziti preko dvorišta Nedić Marijan, Tunje Đure Ambrožića, i još ponekim pravcima, te je rukovodstvo društva pokrenulo inicijativu 1966. godine za kupovinu novog igrališta. Iste te godine dolazi do kupovine današnje lokacije za novac dobiven od prodaje starog igrališta bivšim vlasnicima.

            Tada se uveliko prišlo uređivanju novog terena u kome su se istakli igrači I ljubitelji ovog sporta a posebno se istakla grupa mlađih igrača kao što su: Nedić Ivo-Saba, Marošević Ivo-Šempa,  Marošević Tuljo-Druja, Nedić Martin-Nina, i to pod rukovodstvom prvog toliškog učitelja i dugogodišnjeg nogometaša Kobaš Mike –Skeje. U tom periodu dolazi do omasovljenja društva, oko kluba se okupio sve veći i veći broj mladih igrača koji će u narodnom periodu braniti boje kluba.

             Najveću krizu u svom radu društvo doživljava u periodu 1968.-1969. Godine kada klub napušta većina igrača i veliki dio rukovodstva koji odlazi na privremeni rad u inostranstvo u Njemačku. Ostatak igrača nije bio dovoljan da bi klub mogao nastaviti sa uspješnim natjecanjem, te se potražila pomoć od Oraškog “Hajduka” koji je imao potpuno razumijevanje za novonastalu situaciju u klubu, te dozvoljava prilaz nekolicini svojih igrača u “Sloga” među kojima su bili: Pamukčić Mustafa-Muće i Muhameda kao i još neki drugi igrači. Ovaj prvi se posebno isticao, jer je redovno dolazio na treninge svojim biciklom i često puta je i sam vodio treninge bez ikakve naknade. U nešto kasnijem periodu “Slogi” ponovo pristupa Đedović Ago i Kabaklić Jusuf – zvani “koza”. U svom radu se posebno ističe Đedović ago koji je bio tadašnji učitelj u selu, koji je pri osnovnoj školi Tolisa vodio nogometnu sekciju u kojoj su se isticali: Dominković Đuro-Gero, Damjanović Tunjo-Janko, Kobaš Pejo-Ćošo, Damjanović Peji-peran, Nedić Đuro-Šiljo, Damjanović Ivo-Goran, Nedić Ivo-Kojac koji će dugo godina biti glavni oslonci kluba.

       Ta generacija će veoma uspješno narednih petnaestak godina predstavljati”Sloga” u Međuopćinskoj ligi Brčko.

        Usporedno sa razvojem nogometa u selu dolazi do razvoja i odbojke. U početku se igralo rekreativno, a ponekad je dolazilo do natjecanja između krajeva sve do osnivanja Općinskog Saveza odbojke u Orašju, kada se počinje odbojka igrati organizirano 1973.godine.Odmah poslije osnivanja odbojkaškog saveza dolazi I do registracije igrača I kluba. Među prvim registriranim igračima bili su: Nedić Ivo-Saba, Oršolić Pavo I Ilija Ive Lovrića. Dominković Marko, Marošević Ivo, Pejić Pejo, Nedić Ivo-Sudo, Vukić Mato, Nedić Mato-Mojo I Nedić Tunjo. Da bi došlo do popularizacije ovog sporta 1978.kod nas je došla ekipa iz Modriče da odigra jedan meč sa reprezetaciijom naše općine i jedan meč između sebe. Obožavatelji odbojke ovaj puta su zaista imali što vidjeti, er je te godine ekipa Modriče kao prvoligaš bila prvak države. Sa dolaskom mlađe generacije dolazi I do kvalitetnije odbojke. Pod rukovodstvom Oršolić Jose-Žirija koji je bio igrač, a ujedno i trener ekipe,  i  Oršolić Marijana-Čarlija stvorena je ekipa koja se tada mogla slobodno natjecati u republičkoj ligi.

      Razlog neodlaska u viši rang je potpuno razumljiv jer klub nije imao nigdje blizu salu za odigravanje svojih utakmica, te bi se morali izložiti  velikim putovanjima i troškovima. Ova generacija je sudjelovala na mnogim turnirima na području općine i šire, odakle se uglavnom vraćala kao pobjednička i to kad su se na turnirima nalazili čak i drugoligaši.

     Od 1976.godine u nogometnoj sekciji počinje ozbiljniji  I stručniji rad I odnos igrača prema igri pod rukovodstvom Dominković Đure-Gere kao trenera kluba. Ubrzo se kao rezultat takvog rada pokazuju rezultati a najznačajniji je 1977.godine kada klub osvaja prvo mjesto u Međuopćinskoj ligi Brčko-zapadne skupine.  

U toj 1977.godini zbog mogućnosti plasmana u regiju društvo je moralo opskrbiti i odgovarajuće uvjete, kao što je ograda oko igrališta I svlačionica sa kupatilima i svim drugim uvjetima koje nalažu propisi u tom natjecanju. Objekti koji su tada bili na stadionu nisu zadovoljavali navedene uvjete, pa je rukovodstvo društva pokrenulo inicijativu za sakupljanjem dobrovoljnih priloga  za ogradu I izgradnju nove svlačionice. U akciji sakupljanja su sudjelovali Damjanović Pejo – Đukičića, Nedić Pavo – Pavića, Dominković Đuro – Gero, Ivanović Marko – Burko I Dominković Marko – Musa, a među našim radnicima na privremenom radu u inozemstvu akciju su vodili: Nedić Martin – Reba, Nedić Ilija – Mesar, Damjanović Mato – Dljagica, Nedić Stjepa – Pavića I još neki. Akcija sakupljanja dobrovoljnih priloga je uspješno izvedena I u njoj su se odazvali svi članovi društva koji su bili obavezni dati najmanje 50 000 dinara starih (oko 80 DM) mještani koji su davali od 20 000 dinara starih do 150 000 dinara starih i naši radnici privremeno zaposlenih u inozemstvu koji su uglavnom davali po 100 DM. Od mještana i članova društva najviše su isticali Marošević Marko – Toza koji je dao oko 1000 komada cigle I oko 4 metra kreča, Nedić Jago – Lukin koji je dao 150 000 dinara, a to je oko 200DM, I Damjanović Marijan – Šukanov koji je dao 50 000 dinara i jedna vrata za svlačionicu. U ovu akciju se uključila i mjesna zajednica sa dobrovoljnih radom mnogih sportaša i navijača napravljena je današnja zgrada svlačionice i postavljena je ograda oko igrališta. Nogometaši  I navijači “Sloge” zajedno sa rukovodstvom kluba  nisu izgubili volju zbog neuspjeha  u kvalifikacijama, nego su I dalje prionuli ozbiljnom radu  I kao rezultata toga 1979.g. godine organizira se pripreme za igrače u Šiklošu u susjednoj Mađarskoj. Za pripreme su svi zaposleni igrači plaćali polovinu troškova, a ostalo padalo na teret kluba. U sklopu tamošnjih priprema ”Sloga” je odigrala I svoju prvu međunarodnu utakmicu sa  ekipom iz Šikloša I igrala neriješeno 1:1. Na pripreme sa igračima od uprave je išao samo trener Đuro Dominković i nastavnik Ševa Petar kao prevodilac.

          1980. godine u mjesnoj zajednici se vode aktivnosti oko takmičenja mjesne zajednice u emisiji televizijskoj “Znanje-Imanje” , pa i društvo svoj doprinos daje pokretanjem akcije na busanju sportskog trenera. Rukovodni organi društva donose zaključak da se uplati petogodišnja članarina unaprijed u visini od

100 .000 dinara starih, oko 100 DM. Obrazovana je i Komisija za upis članarine u sastavu: Damjanović Mato-Matuš, Oršolić Ivo- Ivšo I Dominković Đuro- Gero I ubrzo je učlanjeno oko 180 članova, a akcija je sprovedena I među našim radnicima u inostranstvu koji su uplatili oko 3.500 DM. Pošto je prikupljeno dovoljno sredstava prišlo se pravljenju projekta za busanje terena. Projekt za busanje terena napravio je doktor Petar Bošković iz Novog Sada koji je zaposlen kao stručni savjetnik za nogometne terene pri nogometnom savezu Jugoslavije, a za svoj rad nije tražio nikakvu nadoknadu , jer je svoj rad dao kao pomoć društvu za stvaranje boljih uvjeta za razvoj športa u selu.

     Izvanredna Skupština društva održana svibnja mjeseca 1980. godine ocijenivši da su se sve pripreme izvršene donosi odluku da se krene u akciju busanja terena po završetku prvenstva. Dana 06. srpnja 1980.godine nogometaši i rukovodstvo s navijačima krenule na akciju kopanja kanala po terenu-igralištu. Svaki igrač je sebi dao zaduženje da iskopa jedan kanal, a kanali su se kopali uzdužno I poprečno na svakih 4 metra, a dubina je išla od 40 cm pa do 120cm. U akciji kopanja kanala naročito su pomogli traktoristi Marošević Pejo-Štender, Vincetić Marijan-Ćotan, Mijatović Mika-Šijuk koji su jednobrazni plugom uspjeli veliki dio posla uraditi. U iskopane kanale naveženo je oko 350 kubika krupnog šljunka a na teren je doveženo 1.300 kubika plodne zemlje muljike ispod rijeke Save. U akciji prijevoza šljunka i muljike naročito su se istakli toliški traktoristi kao što su: Marošević Peja-Štender, Vincetić Marijan-Ćotan, Mijatović Mika-Šijuk, Mijatović Anto-Ljubin, Kobaš Luka-Đurin, Kobaš Mato-Matićankin, Nedić Marko-jagin, dominković Pejo-Đure Odžemarića, Oršolić Pavo-Luke Pavina, Varzić Đučo i drugi.

     Naveženu muljiku je trebalo dobro poravnat po već niveliranom terenu.

U toj 1977.godini zbog mogućnosti plasmana u regiju društvo je moralo opskrbiti i odgovarajuće uvjete, kao što je ograda oko igrališta i svlačionica sa kupatilima i svim drugim uvjetima koje nalažu propisi u tom natjecanju. Objekti koji su tada bili na stadionu nisu zadovoljavali navedene uvjete,pa je rukovodstvo društva pokrenulo inicijativu za sakupljanjem dobrovoljnih priloga  za ogradu i izgradnju nove svlačionice. U akciji sakupljanja su sudjelovali Damjanović Pejo – Đukičića, Nedić Pavo – Pavića, Dominković Đuro – Gero, Ivanović Marko – Burko i Dominković Marko – Musa, a među našim radnicima na privremenom radu u inozemstvu akciju su vodili: Nedić Martin – Reba, Nedić Ilija – Mesar, Damjanović Mato – Dljagica, Nedić Stjepa – Pavića i još neki. Akcija sakupljanja dobrovoljnih priloga je uspješno izvedena i u njoj su se odazvali svi članovi društva koji su bili obavezni dati najmanje 50 000 dinara starih (oko 80 DM) mještani koji su davali od 20 000 dinara starih do 150 000 dinara starih i naši radnici privremeno zaposlenih u inozemstvu koji su uglavnom davali po 100 DM. Od mještana i članova društva najviše su isticali Marošević Marko – Toza koji je dao oko 1000 komada cigle i oko 4 metra kreča, Nedić Jago – Lukin koji je dao 150 000 dinara, a to je oko 200DM, i Damjanović Marijan – Šukanov koji je dao 50 000 dinara i jedna vrata za svlačionicu. U ovu akciju se uključila i mjesna zajednica sa dobrovoljnih radom mnogih sportaša i navijača napravljena je današnja zgrada svlačionice i postavljena je ograda oko igrališta. Nogometaši  i navijači “Sloge” zajedno sa rukovodstvom kluba  nisu izgubili volju zbog neuspjeha  u kvalifikacijama, nego su i dalje prionuli ozbiljnom radu  i kao rezultata toga 1979.g. godine organiziraju se pripreme za igrače u Šiklošu u susjednoj Mađarskoj. Za pripreme su svi zaposleni igrači plaćali polovinu troškova, a ostalo padalo na teret kluba. U sklopu tamošnjih priprema ”Sloga” je odigrala i svoju prvu međunarodnu utakmicu sa tamošnom ekipom iz Šikloša i igrala nerješeno 1:1. Na pripreme sa igračima od uprave je išao samo trener Đuro Dominković i nastavnik Ševa Petar kao prevoditelj.

          1980. godine u mjesnoj zajednici se vode aktivnosti oko natjecanja mjesne zajednice u emisiji televizjjskoj “Znanje-Imanje” , pa i društvo svoj doprinos daje pokretanjem akcije na busanju sportskog trenera. Rukovodni organi društva donose zaključak da se uplati petogodišnja članarina unaprijed u visini od 100 .000 dinara starih, oko 100 DM. Obrazovana je i Komisija za upis članarine u sastavu: Damjanović Mato-Matuš, Oršolić Ivo- Ivšo i Dominković Đuro- Gero i ubrzo je učlanjeno oko 180 članova, a akcija je sprovedena i među našim radnicima u inostranstvu koji su uplatili oko 3.500 DM. Pošto je prikupljeno dovoljno sredstava prišlo se pravljenju projekta za busanje terena. Projekt za busanje terena napravio je doktor Petar Bošković iz Novog Sada koji je zaposlen kao stručni savjetnik za nogometne terene pri nogometnom savezu Jugoslavije, a za svoj rad nije tražio nikakvu nadoknadu , jer je svoj rad dao kao pomoć društvu za stvaranje boljih uvjeta za razvoj športa u selu.

 Ručnu nivelaciju su vršili naši majstori Nedić Joso-Krištin, Vincetić Ilija-Arko i Kobaš Peja-Nunića sa školskom djecom pomoću gered dužine 6 metara a na tako niveliranu muljiku postavljeno je isječeno busenje. Busenje je sječeno na Štitarskoj strani pored rijeke Save koje je dozvolila mjesna zajednica Štitar bez ikakve nadoknade a sjekao ga je radnik iz Osijeka zvani “Jabuka” koji u nogometnom klubu Osijek radi na održavanju terena. Tako isječeno busenje prevoženo je čamcima na našu stranu rijeke Save a odatle naši traktoristi i neki privatni prevoznici, kao i vozači nekih društvenih firmi, kao Streljo iz Kostrča koji je tada radio u “Zadruzi” Tolisa, to busenje na igralište.

   U akciji postavljanja busenja pored navedenih naših majstora učestvovala su djeca osnovne škole Tolisa sa nastavnicima Nedić Josom-Jokom, Dominković Markom-Musom, Ilijom Vorgićem i još nekim, a sam posao osobno je kontrolirao doktor Petar Bošković. Postavljanje busenja završeno je 25.11.1980. godine i posljednje buse stavio je Damjanović Zvonko Marice Blažića. Tako je urađen u cjelosti teren koji je imao niskih cijevi drenažnih, a ispod busenja je bačeno oko 3000 kilograma gnojiva kombinacije.

   1981. godine u ožujku mjesecu teren je brvi puta pokošen i to je nastavljeno sve do otvaranja terena 25.04.1981. godine. Na otvaranju terena gostovala je “Sloboda” iz Tuzle član I. lige protiv reprezentacije sela općine Orašje na kojoj je bilo prisutno 4000 gledatelja, a već sutradan odigrana je utakmica između vječitih rivala “Sloge” iz Tolise i “Dinamo” iz Donje Mahale i po završetku utakmice prestale su sve bojazni igrača, uprave i navijača “Sloge” da teren neće izdržati. Pošto su nastupali topliji dani na terenu su iskopana dva bunara (misli se pored terena) i jedan je od njih osposobljen za navodnjavanje igrališta u ljetnom periodu.

   Početkom 80-tih godina jedna od najuspješnijih generacija je bila već na izmaku pa je došlo do smjene generacije sa novim mladim valom igrača koju predvode: Oršolić Marijan-Čarli, Damjanović Marijan-Miljuš, Oršolić Tunjo-Tunjko, Dominković Ivo-Bizi. U tom periodu se nastavlja stručni rad i ekipu su trenirali naizmjenično: Damjanović Tunjo-Janko, Kobaš Pejo-Ćošo, Nedić Ivo-Kojac, Damjanović Pejo-Peran i Nedić Joso-Joka koji uključuju velik broj mlađih igrača među kojima su Nedić Zvonko-Krka, Kopić Ivo-Sile, Kobaš Markica-Matin, Kobaš Mirko-Kurirov, Kobaš Joso-Galić, Kobaš Anto-Bukal, Marošević Marko-Bolek, Oršolić Anto-Toni, Dominković Joso-Čičak, Kobaš Josip-Duzin, Kobaš Željko-Ke, Oršolić Joso-Mlinka, Nedić Pero-Japanov, Oršolić Jole i Drale, Vincetić Ivica Arkov, Dominković Pero-Kumanov, Kobaš Anta-Jarčev, Oršolić Marko-Zambo, Ivo Staljinov i još neki.

   Prihodi društava od članarine su se uveliko smanjili zbog unaprijed uplaćene članarine, pa je društvo bilo prinuđeno nalaziti nove izvore prihoda kao što je: čikvina, a posebno velik izvor prihoda donijele su T O M B O L E.

   Prva tombola je organizirana 1981. godine povodom snimanja završne emisije “Znanje-Imanje”, a tiraž te tombole je bio 12000 listića po cijeni od 5000 dinara starih, sa glavnim zgoditkom “Zastava 101”. Tombola je sva bila prodana i čisti prihod od nje bio je oko 35 milijuna starih dinara.

   Druga tombola je organizirana 1982. godine sa tiražem od 15000 listića po cijeni od 5000 dinara i glavni zgoditak “Lada 1300”, a čista zarada oko 40 milijuna starih dinara.

   Treća tombola je organizirana 1983. godine sa tiražom od 25000 listića po cijeni od 10000 dinara starih, a glavni zgodici su bili: Golf dizel, “Zastava 101” i “Zastava 750”, a zarada je bila oko 100 milijuna starih dinara.

      Četvrta tombola je organizirana 1984. godine sa tiražom od 30000 listića po cijeni od 10000 starih dinara, a glavni zgoditak “Reno 18”, a čista zarada je bila oko 150 milijuna starih dinara.

   Peta tombola se organizira 1985. godine sa tiražom od 25000 listića po cijeni od 20000 dinara starih, a glavni zgodici su bili “Zastava 128”, “Zastava 101”, sa 4 vrata i “Zastava 101” sa 2 vrata. Čisti prihod je bio oko 200 milijuna starih dinara.

   Šesta tombola je organizirana 1986. Godine sa tiražom od 35000 listića po cijeni od 20000 dinara starih a glavni zgodici su bili premije od 200 milijuna i 100 milijuna starih dinara. Čisti prihod od tombole je bio preko 200 milijuna dinara.

   Sedma tombola društva organizirana je 1987. godine sa tiražom od 20000 listića po cijeni od 50000 starih dinara sa glavnim zgoditkom “Zastava 128” a čista zarada je oko 240 milijuna dinara.