Selo danas Tolisa broji oko 3340 mještana.

Kapela u TOLISI.

U sredini sela je od davnina postojala manja kapela na čast sv. Marka. Kod nje se na Markov-dan držala misa i blagoslov polja(25.IV). Sve veća učestalost u prometu motornih vozila, unatrag petnaestak godina, ometala je sve više mirno obavljanje tih obreda. Mještani su, stoga, samo stotinjak metara dalje, opet na križanju, ali manje prometnom, nasuli baru, u jesen 1971., udarili temelj nove kapelice, također na čast. sv. Marka (4*3). Plan za kapelicu uradio je fra Anto Nedić. Tijekom 1972. kapelica s tornjićem je ozidana. Slijedećega proljeća je stavljena željezna ograda, a blagoslov kapele obavio je fra Anto Nedić, na Markov -dan 1973.

Kapelica "KARAULA"

Na groblju "Karaula", tik uz Savu, podignuta je još 1894. oveća kapela s dva tornjića i korŏm, na čast sv. Anti Padovanskom. Ima svoje zvono i redovitog zvonara. Zbog niskog zemljišta neposredne blizine Save, a uz to neizolirana, podložna je djelovanju vlage te se mora češće popravljati. Tako je 1965. izmijenjena fasada i obnovljen lim na tornjevima, 1982. popravljen pod i stavljen novi strop od brodskog poda, a u listopadu 1984., uvedeno je u kapelu i el. osvjetljenje.

U kapeli se od 1967.-1970. držao vjeronauk za djecu iz Donje Mahale. Misa se slavi samo na Dušni dan.

Gdje se prvi puta spominje ime TOLISA!U darovnici hrvatskoga hercega Kolomana bosanskome biskupu i njegovoj biskupiji koju je potvrdio Kolomanov brat, ugarsko - hrvatski kralj, Bela IV. dne 20. srpnja 1244. godine, PO PRVI PUTA SUSREĆEMO SE S IMENOM TOLISA - "ZEMLJA TOLISA." To je 740. obljetnica (1244.-1984.)

Dijelovi darovane "Zemlje" Tolisa točno su određeni:

"Prva granica počinje od utoka Tolise u Savu, ide uz tok Tolise do Suhe Tolise (mjesta gdje Tolisa ponire!) i po Suhoj Tolisi ide ravnicom, zatim ponovno rijekom Tolisom do njezina izvora. Odatle granica ide do izvora Modriče i njezinim tokom do uliva u Bosnu. Nastavlja se rijekom Bosnom do utoka u Savu i Savom do prve granice.

1784 GODINE, OSNIVA SE SAMOSTALNA KAPELANIJA U TOLISI sa pripadajućim selima: Tolisa, Donja Mahala, Kostrč, Matići, Ugljara, Vidovice, Bok, Oštra Luka, Domaljevac, Grebnice, Škarić i Prud" (Samostanski arhiv u Tolisi).

(iz knjige"CRKVA I SAMOSTAN NA RAŠČICI" koju je uredio Mr. Fra Roko Špionjak).

PAVO ŽIVKOVIĆ – IZ KNJIGE »150 GOD. OSNOVNE ŠKOLE U TOLISI»

POVIJEST BOSANSKE POSAVINE I SELA TOLISE

Naselja od ušća Bosne u Savu do ušća Tinje, prema iskopinama može se zaključiti da imaju dosta staru prošlost. Na području ovoga dijela Posavine nalaze se tri humke – uzišenja : prva humka je u Donjoj Mahali pod nazivom Živkovića brdo. Na ovoj lokaciji su iskopana dva primjerka rimskog novca koji se danas čuvaju u muzeju u Pečuju -u Mađarskoj. Druga stara humka-uzvišenja nalazi se na području Basutske, gdje Sava pravi meandar, i nosi naziv Ćosino brdo ili Repovac , koji se nalazi nasuprot Županje preko Save. Na ovom lokalitetu također su pronađeni primjerci rimskog novca, te zemljanog i bakrenog posuđa od kojih se neki čuvaju u samostanskom muzeju u Tolisi.

Treći lokalitet starog naselja nalazi se između sela Matići i Boka pod nazivom Gradište. Prema legendi ovdje je nekada bio kraljičin grad, no danas o toj legendi nema vjerodostojnih podataka. Na ovom lokalitetu su izorani ostaci opeke, i jedan primjerak srebrenog novca, koji se čuva u mostanskom muzeju u Tolisi a potiče iz neolitskog doba. Pored humke na ovom lokalitetu se nalazi izvor koji nosi naziv Dubravica. Iako dosta rijetki, ovi pronalasci nas vode u dosta daleku prošlost ovih krajeva, koji nažalost nisu u dovoljnoj mjeri ispitani. Iskopavanja na ovom području bi mogla dati mnogo više podataka o dalekoj prošlosti ovog kraja. Prvi pisani spomenici za ovo područje datiraju iz 13.stoljeća, tačnije 1244.godine pominje se Terra Tolys, šire područje, koje je obuhvatalo teritorij od ušća rijeke Bosne na zapadu, Save na sjeveru, Tinje na istoku i Spreče na jugu. Terra Tolys predstavlja širi teritorij, što se zaključuje iz povelje ugarskog kralja Bele IV, u kojoj se pominje rijeka, mjesto i kraj. To je teritorij veličine jedne manje župe, koja se nalazi u župi Usori. Nad ovim teritorijem prevlast je imala Ugarska u prvoj polovini 13.stoljeća, što se zaključuje iz navedene povelje Bele IV. U vjerskom pogledu, ovaj teritorij pripadao je bosanskoj crkvi, čije je sjedište bilo u Đakovu, a teritorij je ulazio u sastav srednjovjekovne bosanske države. Naziv Tolys nije slavenskog porijekla, nego potiče još od starih Grka, a u prijevodu znači mutno, to vjerojatno otuda što je ova rječica u sebi mutna. Prema ovoj rijeci, dobio je širi naziv Terra Tolys.

Na ušću ove rijeke ove rijeke u Savu smješteno je i selo Tolisa, koje je naziv dobilo po rijeci, a smješteno je bilo zapadnije od današnjeg lokaliteta. U ovu rijeku ulijevao se Boug (riječica) zajedno sa Briježnicom, po kome je najvjerojatnije obilo ime naselje koje danas nosi Bok.

Prema prikazanim podacima, ovo su najstariji pisani dokumenti o posavskim naseljima.

Do 1548.god. na teritoriju Posavine došlo je do naseljavanja nekih mjesta, među kojima se pominju: Čremošnica (današnja Tramošnica), Žabar, koji je i tada nosio isti naziv, Domanovci (današnji Domaljevac), Hajsići, Donji i Gornji Boki (današnji Bok i Oštra Luka), od kojih je Donji Boki današnji Bok, a Gornji Boki je današnjia Oštra Luka, Ogudovac sa Orlovim Poljem, kao jedno naselje, Tolisa Donja (to je današnja Tolisa kod Orašja, s obzirom na to da je postojala i Gornja Tolisa kod Skugrića). Pomenuta mjesta su uglavnom bila naseljena vlasima iz stočarskih predjela u ove krajeve, koji su poprimili status vlaha, a bili su katolici, što podkrijepljuju i nazivi sela prema vlaškim rodovima ( Poznojevići, Petrosalići, Jakšići, Kojasići i Skugrići). Doseljeni vlaški knezovi dobili su od zvorničkog sandžak-bega i svoje timare, pa su se tretirali kao sitne turske spahije, jer su neki od njih prelazili na Islam, zbog poreskih beneficija. Među timarima vlaških knezova koji su naselili ovo područje najviše ih se pominje u: Čremošnici, Hajsićima, Ogudovcu sa Orlovim Poljem, Tvrtkovište kod Save, Skugrićima i Tolisi.

Stari Tolišani su imali svoje stanove, gajeve, njive, oranice i kosice na desnoj obali Save u Posavini. U vrijeme velikog rata Austrije i Turske 1683.god. morali su ostavljati ove krajeve i tražiti utočište u Slavoniji, najviše u Babinoj Gredi i Štitaru, gdje su imali više slobode. Kako u ovo vrijeme nije bilo još ustaljene granice između Austrije i Turske, to je stanovništvo moglo prelaziti čas na jednu čas na drugu stranu Save. Prelaskom u Posavinu mještani sela Tolise i Utorkovišta (danas Donje Mahale) plaćali su Turskim vlastima porez filuriju. I jedna i druga sila nastojali su naseliti to stanovništvo za stalno, Austrija zbog regrutiranja vojnih graničara, a Turska zbog sigurne granice na Savi. Tako je ovo stanovništvo, na izvjestan način, uživalo beneficije, jedne ili druge strane, ali često izloženo i pljačkanju i jedne i druge vojske, kada bi prolazile ovim krajevima u vrijeme pomenutih ratova. Naročito veliku odmazdu turska vojska (janjičari) provodi nad stanovništvom sela: Tolise, Tarkovišta (Utorkovišta, današnja Donja Mahala), Matić selišta, Bubalova Boka (Bok), Vidovica, Oštre Luke, Ugljare, Kostrča i Domaljevca, u toku 1690. i 1691.god., trpeći poraze od Austrije. Stanovništvo ovih sela prisiljeno je da u toku 1692.god., a i narednih godina, ponovo bježi u Slavoniju, u mjesta u kojima su i ranije nalazili utočišta; Babinu Gredu, Štitar, Županjsko Blato i Bošnjake. Mještani Vidovica sa susjednim selima Lepnicom, Kopanicama i Vučilovcem bježe preko Save u Slavoniju i nastanjuju se u Bošnjacima, a manjim dijelom u Županjskom Blatu, Podgajcima i Rajevu Selu.

Odbjeglo stanovništvo ovih sela u Županje Blato i Babinu Gredu uzimala je Austrija za graničare jer su oba prometna mjesta u Slavoniji još 1699.g, određena za sjedište velikih graničarskih posada sa kapetanom na čelu. Porazom Turske i zaključenjem Požarevačkog mira 1719.g., počinje odbjeglo stanovništvo da se vraća na svoju zemlju na desnoj obali Save. Tim mirom ovi krajevi potpali su pod austrijsku vlast. Po povratku stanovništvo ovog dijela Posavina osnovana su i prva stalna i prva naselja: Domaljevac, Tolisa, Utorkovište, Ugljara i Kostrč. Neki od doseljenika vratili su se na svoje stare posjede, dok su drugi kupovali zemlju od turskih spahija.

Veliki dio izbjeglica iz Bošnjaka, Podgajaca i Rajeva Sela, u istom ovom periodu vraća se u Obedu,u već ranija naselja: Vidovice, Lepnice, Kopanice i Vučilovac. Pravoslavno stanovništvo sa područja ovog dijela Posavine bježi također u Slavoniju i to u područje oko Slavonskog Broda, da bi se i ono poslije 1917.g. vratilo u prvobitna sela: Obudovac sa Orlovim Poljem, Grebnice, Brvnik i Batkušu, a nešto manje u Žabar s obzirom na to da se iz ovog sela osjetila manja emigracija stanovnika.

Naseljavanje desne obale Save bilo je još masovnije poslije definitivnog uspostavljanja granice duž rijeke Save i Dunava, između Austrije i Turske, beogradskim mirom 1739. Godine, kada su ovi krajevi ponovno potpali pod tursku vlast.

Izbjeglice iz Babine Grede nastaniše se: >>na desnoj obali Save kraj vode Tolise, na starim svojim kućištima<< (ovako se i danas zove jedan dio toliškog zemljišta).

Izgubivši rat sa Austrijom i utvrdivši svoju prevlast u ovim krajevima, Turska je počela odmazdu nad nedužnim stanovništvom, naročito u graničnom dijelu pored Save.

Od odmazde Turske stradalo je u pokolju jedan dio mještana sela: Tolise, Utorkovišta, Domaljevca, Vidovica, Lepnice, Koparnice i Vučilovca.

Turska je optuživala stanovništvo ovih sela za suradnju sa Austrijom. Narod, da bi se spasio od ovog pokolja, prelazi Savu, ali samo za kraće vrijeme, dok se ovakvo stanje nebi stišalo. Sa utvrđivanjem granice između Austrije i Turske, nakon Požarevačkog mira 1719. godine, na području Posavine bili su omeđeni posebnim znacima krajevi pod austrijskom ili pak turskom jurisdikcijom. Granica je obilježavana simbolima usječenim na istaknutom drveću. Turski teritorij obilježavan je sa polumjesecom uklesanim u drvetu, a austrijski sa križem. Prema postojećoj granici, područje Domaljevca obuhvatalo je teritoruj u Posavini nasuprot Babine Grede, koja je preko Save. Ovaj teritorij Domaljevca protezao se do Utorkovišta, današnje Donje Mahale (tada se Tolisa i Utorkovište pominju kao jedno naselje pod nazivom Utorkovište). Područje Domaljevca bila je uglavnom ravnica podložna poplavama.

Katoličanstvo je na neki način uživalo zaštitu Austrije, što u ovom periodu nije bio slučaj sa pravoslavnim stanovništvom, pa je Austrija, prema tome i granice diktirala Požarevačkim mirom 1719. godine.

Što je još značajno za naše područje? (iz knjižice"TRADICIONALNO I SUVREMENO ZADRUGARSTVO NA PODRUČJU SREDNJE POSAVINE"

Formiranju prve zemljoradničke zadruge u Bosni i Hercegovini zaslužni su bili stanovnici Orašja, Mahale i Tolise 1904. godine. Stanovnici ovih sela u proljeće 1903. god. sačinili su Nacrt pravila Zadruge po ugledu na zadružna pravila iz Hrvatske. Nacrt pravila dostavljen je Zemaljskoj vladi putem kotarske vlasti u Brčkom. Nacrtom je bilo predviđeno neograničeno pravo jamstva. Pokretači i nositelji poslova na izradi Nacrta i organizovanju Zadruge bili su Ilija Oršolić, starješina franjevačkog samostana iz Tolise, Mihajlo Rebba, posjednik iz Orašja i Josip Kočiš, učitelj iz Tolise. 15. kolovoza 1945. god. na ovom području se najprije formira Seljačka zadruga u Orašju iz koje su do kraja 1945. god. nastale zadruge u Boku, Donjoj Mahali, Kostrču, Matićima, Ugljari, Tolisi, Kopanicama i Vidovicama.

Poslije 1950. dolazi do transformacije pojedinih zadruga. Tako je 1. ožujka 1958. god. došlo do spajanja zadruga u Tolisi i Kostrču.

DANAS SE TOLISA NALAZI U ŽUPANIJI POSAVSKOJ (ORAŠJE, DOMALJEVAC-ŠAMAC I ODŽAK).

Spomen obilježja Tolise poginulim dragovoljcima iz 1992-1995 godine u Domovinskom ratu.

Iza ovog spomenika nalazi se i spomen ploča poginulim u ratu 1941-1945 god.

Spomen- bunar u toliškim Kućištima. Spomen ploča na mjestu gdje je nekada bilo selo Tolisa. Zbog vremenskih i drugih nepogoda mještani sela su mijenjali mjesto.

SAMOSTAN U TOLISI

POVIJEST FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U TOLISI

"Usred ravne ravne Posavine, u srcu bosanskog Misira i Kanaana, u mjestu Tolisa, dižu se nebu pod oblake dva, po 56 metara visoka zvonika. Podigli su ih župljani tako visoke da ih svakodnevno podsjećaju na Oca koji je na nebesima, na dužnost klanjanja njegovoj veličini i zahvaljivanja njegovoj dobroti." (Iz emisije radio Vatikana o župi Tolisa, u kolovozu 1979.)

Franjevački samostan u Tolisi je u tijeku 2002. godine obilježio dvije stotine godina od kanonskog utemeljenja župa u Tolisi i Tramošnici. U sklopu tog obilježavanja, trebala bi i ova knjiga, bar malo, upotpuniti naše sjećanje na ono mjesto koje su franjevci imali u tom razdoblju. Iako je cijelo obilježavanje bilo neodvojivo od rada franjevaca na ovom području, ipak se moglo dogoditi, i dogodilo se, nenamjerno svakako, da mnogi tihi, reklo bi se i nenametljivi, franjevci ostanu po strani i s vremenom i zaboravljeni samo zbog toga što se skoro uvijek, u ovakvim prigodama, ističu uočljiva djela, bila osobna ili zajednička, tako da oni, iako marljivi i predani radu, ukoliko nisu bili u prvom planu, ostanu izvan tog obilježavanja, ili bar uzgred spomenuti.

Sva dosad objavljena povijesna djela su suglasna u tome da je Posavina bila najnaseljenija i da je u njoj obitavalo najviše bosanskih katolika Hrvata u cijeloj Bosni. Oni su održavali prisne veze sa stanovnicima preko Save, u Slavoniji, bilo da su tamo išli na svetkovine, na bogosluženje, prijateljima u posjet, ili, naprosto, radi kupovine luksuznije robe, ili radi saznavanja vijesti ili da bi provjerili neku glasinu prijatnu, ili koja ih je rastužila i zabrinula. Često su upravo franjevci redovno uspostavljali veze da bi nekako primali tisak, knjige, ali i obavijestili susjedne vojne i civilne vlasti o stanju katoličkog puka u Bosni i o pomoći koja je neophodna.

Duže vrijeme sam namjeravao sačiniti jednu knjigu o mukotrpnom radu franjevaca u Posavini. Posebno me ta nakana svakodnevno opsjedala od pojave moje prve knjige o Dobroslavu Božiću. Od tada sam počeo ispisivati prve redove o franjevcima u Posavini. Prvo, onako ukoliko bih na njih naišao, a potom, organiziranije i sistematski. To sam sve ostavio po strani da bih uradio kompleksniji rad o franjevačkim samostanima u Posavini, koji sam namjeravao uraditi kao doktorsku tezu na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Međutim, redovni poslovi župnika, koji su često bili vezani i s dodatnim radovima oko podizanja Crkve u Domaljevcu, adaptaciji kuće u Drijenči, te pripreme za podizanje crkve u Grebnicama, ostavljali su mi nedovoljno vremena da bih se posvetio kontinuiranom znanstvenoistraživačkom radu i tako priveo kraju doktorsku tezu. Ipak, nisam sasvim napustio ni taj rad, nego sam s vremena na vrijeme istraživao u bečkim arhivima, u arhivima u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, ali najviše u našim kućnim arhivima, Arhivu Provincijalata u Sarajevu i Arhivu Đakovačke biskupije gdje se i moglo naći najviše povijesnih vrela.

U početku smo zajednički radili fra Stanko Mijić i ja. Ne samo da smo se konsultirali, nego smo i razmjenjivali podatke. Iza pokojnog fra Stanka Mijića ostao je jedan primjerak rukopisa nepripremljenog za tisak, koga mi je dao pred svoju smrt — i ja sam se njime poslužio kod konačne verzije ove knjige, odnosno u mjeri koja se podrazumijeva. Ipak, ja sam sve podatke ponovo provjerio, naznačio historijska vrela iz kojih potiču ili djela iz kojih sam ih preuzeo, te ujednačio za svakog redovnika. Tako sam dobio rukopis sa svim važnim podacima koji su provjereni na više strana i koji se mogu uzimati kao sasvim pouzdani. Bio je to mukotrpan posao koji je iziskivao veliki napor koji najbolje razumiju oni koji su se na tom polju već okušali. Bosanski franjevci su u tijeku devetnaestog i dvadesetog stoljeća vršili poslove koji spadaju na župnika i tako su snosili teret mnogo složenijih poslova od onih koje bi imali da su život provodili u samostanu i svojim načinom života služili Bogu.

U povijesti se ćesto ukazuje na to da je devetnaesto stoljeće u Bosni, kao što je uopće bilo u Europi, ono stoljeće u kojem su sazrijevale mnoge nove ideje, od kojih su se mnoge, šireći se u svim pravcima, zaustavljale na granici Osmanskog i Austrijskog carstva, odnosno na granici Bosanskog alajeta. Poneku od njih, kao na primjer ideju ilirstva, upravo su franjevci unosili i razvijali i tako katolički puk usmjeravali u tom pravcu, a ostalo stanovništvo, odnosno one koji su pripadali drugim konfesijama, približavali Europi.

U zemlji u kojoj se obrazovanje održavalo na stoljetnim tradicijama, a škole bile rijetko podizane, obrazovani franjevci, sa znanjem stranih jezika, i s iskustvom koje su nesumnjivo stekli u državama u kojima su zaokruživali svoje naukovanje, su stršili u svojim sredinama. Tamo gdje im se pružila ma i jedna prilika, kao na primjer u Tolisi, oni su otvarali i svjetovne škole. Upravo su oni bili prvi učitelji, vodili sve školske poslove, i nisu se osvrtali na pravilo da ih u tome ne podržavaju lokalne ni centralna vlast.

S pravom se od njih očekivalo da osim redovnih poslova koji se podrazumijevaju u Crkvi, i oko Crkve, u župi kao cjelini, nadomjeste nedostatak pismenih ljudi te obavljaju poslove stručnjaka različitih profesija pa su često morali djelovati i kao liječnici, odvjetnici, graditelji i slično, ali i posredovati kod vlasti i utjecati na smirenje nemira. Ja sam u ovom djelu donio i nekoliko narodnih recepata za pojedine bolesti, koji se današnjem čovjeku mogu učiniti vrlo primitivnim, ali su ih tadašnji njihovi suvremenici koristili. Od franjevaca se očekivalo da pomognu, u njih se vjerovalo da to mogu učiniti, a oni su prenosili ona iskustva koja su dovodila do izliječenja. Pomagali su bolesnom čovjeku.

Vrlo česta su posredovanja franjevaca sjeverne i sjeveroistočne Bosne između predstavnika vlasti u Gradačcu ili Tuzli, ili centralne vlasti u Sarajevu, i župljana. Sve ove, gotovo svakodnevne intervencije franjevci u sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni su najčešće uspješno izvodili, što je kod župljana povećavalo njihov ugled, ali podizalo odgovornost i prema vlastima i prema vjernicima. Nije to bilo nimalo lako u zemlji u kojoj je odluka zavisila od pojedinca, često nabusitog ili sklonog podmićivanju. Poneki od njih, kao fra Ilija Starčević, je imao veliko povjerenje kod bosanskih begova, pa je održavao vezu između pobunjenih bosanskih plemića koje je predvodio Huseinbeg Gradaščević s austrijskim carem.

Svojim znanjem, ugledom u narodu i kod vlasti, franjevci su se prilagođavali i svojim izgledom i odjećom mjesnim prilikama. Na putovanju su nosili lijepa odijela, često su glavu pokrivali za to vrijeme uobičajenim fesom, s crvenim kožnim čizmama na nogama, koje su u Bosni nosili samo otmjeni ljudi, iza pasa su zaticali oružje, a jahali su rasne jahaće konje. Ovakvim izgledom jednog franjevca na putovanju bio je iznenađen austrijski diplomat u Bosni, ali je ipak u svom izvještaju objasnio da su na to prinuđeni „ovi učeni i vjeri odani ljudi“ kako ne bi svojim izgledom odavali svoju profesiju i tako se kretali sigurnije.

Koliko su učinili na podizanju crkava, župnih kuća i škola i na koje su sve teškoće nailazili i kako su ih zaobilazili odnosno otklanjali opisao sam, prema sačuvanim podacima, za svakog franjevca. Posebno je Franjevački samostan u Tolisi od svog utemeljenja vidno doprinio učvršćenju vjere, podizanjem svećeničkog kadra.

U knjigu sam uvrstio i franjevce rodom iz Posavine, a koji pripadaju drugim provincijama i drugim ograncima Franjevačkog reda. To govori o plodonosnom radu franjevaca u Posavini.

Dugujem zahvalnost svima koji su mi na bilo koji način pomogli da ovo djelo okončam, koje bih sam teško priveo kraju.

U Tolisi, 2002.

Mr. fra Roko Špionjak

TAMBURAŠI NAŠE CRKVE- DONJA MAHALA, KOSTRČ I TOLISA